Tomislav Marcijuš o vizualnom jeziku između fotografije i AI radova 

Details

Published on Saturday, 11 April 2026 17:00

Rad Tomislava Marcijuša teško je svesti na jednu formulu, ali ga je lako prepoznati. Bilo da radi fotografiju ili koristi AI, njegove slike uvijek nose isti osjećaj, tišinu, laganu nelagodu i prostor u kojem se nešto kao da dogodilo ili će se tek dogoditi. Umjesto da gradi jasne priče, on radi s atmosferom. Prazni prostori, tragovi prisutnosti i motivi koji dolaze iz osobnog iskustva stalno se vraćaju, ali svaki put iz malo pomaknute perspektive. AI mu tu ne služi kao trik, nego kao alat kojim nastavlja ono što je već radio u fotografiji, samo s više slobode. S Tomislavom smo razgovarali o radu, procesu i svemu između, intervju slijedi u nastavku.

U tvojim ranijim fotografijama već se osjećala neka melankolija i “izmaknuta stvarnost”, dok su kasniji radovi s bazenima i interijerima to još dodatno naglasili. Koliko su ti AI alati zapravo pomogli da dođeš bliže toj unutarnjoj slici koju si već imao, a koliko su je promijenili?

Slična atmosfera provlači se kroz sve moje radove i svi su međusobno povezani. AI alati tu unutarnju sliku i taj osjećaj nisu promijenili, nego su mi dali nove mogućnosti koje mogu kombinirati sa svojim prijašnjim radom i tako isti impuls istražiti iz druge perspektive. Za sada na sve to gledam kao na ekstenziju dosadašnjeg rada.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Marcijuš AI Studio (@marcijusaivision)

Serija s bazenima u sakralnim i kazališnim prostorima djeluje kao produžetak tvoje fascinacije arhitekturom i praznim prostorima, što te konkretno privlači tim “liminalnim” prostorima gdje nema ljudi, ali se osjeća njihova prisutnost?

Vjerujem da je to najviše vezano uz sredinu iz koje dolazim, točnije iz Baranje. Kad odrastaš u takvoj sredini, okružen beskonačnom ravnicom, imaš dojam kao da nikamo ne stižeš, kao da se ništa neće dogoditi i da nitko neće doći. A opet, stalno postoji neko isčekivanje. Naučiš bilježiti male stvari i sve trenutke između i, ako ti se ukaže prilika da odeš negdje dalje, već si pripremljen to iskoristiti na najbolji mogući način. Mislim da me upravo zato oduvijek privlače prostori u kojima nema ljudi, ali se njihova prisutnost i dalje osjeća. Zanimaju me tragovi koje čovjek ostavlja iza sebe — u arhitekturi, u atmosferi, u nekoj vrsti energije koja ostaje u prostoru. Liminalni prostor doživljavam kao mjesto suprotnosti, gdje ni jedna ni druga strana ne prevladava, i kao prostor između nečega poznatog i nečega pomaknutog. Upravo tu najviše pronalazim sebe i svoj rad.

U projektu s čipkom pod morem spajaš vrlo različite kulturne i vizualne reference, tradiciju, more, gotovo fantastične motive. Kako odlučuješ gdje je granica između simbolike i estetike, da rad ne postane samo vizualno atraktivan bez dubljeg sloja?

Granicu između simbolike i estetike prepoznajem u trenutku kad rad više ne funkcionira samo kao prizor, nego počne otvarati osjećaj ili neko unutarnje pitanje. Estetika mi je bitna, ali nisam njome previše opterećen jer mnogo toga dolazi spontano ako pratiš različite medije i zanimaš se za razne stvari. Kad stvaram, estetika i simbolika ne isključuju jedna drugu, ali se ne vodim time da simboličan rad nužno mora imati jaku estetiku, niti da estetski rad mora po svaku cijenu imati dublje značenje. Na kraju se puno toga svodi na osobnu intuiciju. Također, mnogo toga vežem uz osobni život i sve što me oblikovalo kroz odrastanje, što onda utječe i na estetiku vlastitog rada.

Tvoj rad često izgleda kao kadar iz filma koji ne postoji, razmišljaš li o tim scenama kao o fragmentima neke šire naracije ili ti je važnije da ostanu otvorene i nedorečene?

Više me vodi osobni dojam nego potreba da nešto ispričam do kraja. Film i kinematografija sigurno su utjecali na to da radovi izgledaju kao kadrovi iz nekog filma, ali meni je važnija atmosfera od same naracije. Volim da ostane nešto otvoreno i nedorečeno jer tada i gledatelj može ući u rad sa svojim osjećajem i tumačenjem. Ako se iz toga stvori dojam neke šire priče, onda je to nešto što se prirodno gradi kroz radove, a ne unaprijed zadani scenarij.

Dolaziš iz fotografije koja podrazumijeva strpljenje, čekanje i rad sa stvarnim svjetlom, kako se tvoj odnos prema vremenu i procesu promijenio otkad radiš s alatima koji mogu generirati rezultat gotovo trenutačno?

Najveća promjena nije u brzini, nego u vrsti vremena koje ulažem. U fotografiji je puno toga vezano uz situacije, strpljenje, ponekad i trenutak u kojem si jednostavno imao sreće. S AI-em je rezultat možda brži, ali proces nije nužno kraći, samo je drugačiji. Mnogo vremena i dalje provodim u promišljanju, selekciji, Photoshopu i animiranju. I dalje tražim “pravi trenutak”, što god radio. AI je također donio hiperprodukciju sadržaja i ljudi svakodnevno objavljuju, ali nisam dio takvog modela prezentacije, iako algoritam to ne voli.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Marcijuš AI Studio (@marcijusaivision)

U mnogim radovima voda igra ključnu ulogu, bilo kao bazen, more ili element koji “preuzima” prostor, što ti voda simbolički predstavlja i zašto joj se stalno vraćaš?

Mnogo sam o tome pisao u svom privatnom foto projektu “Adriatic Nostalgia” — o ljetovanju, Jadranu, poslijeratnim godinama i kako je more za moju obitelj bilo onaj pravi odmor, ali i mjesto za neku vrstu bijega zbog raznih životnih okolnosti. I nekako se tom moru uvijek vratiš. Kad zaroniš, kao da svi problemi i tuga koju nosiš u nekom razdoblju odu negdje dalje. Sve što me oblikovalo kroz život i odrastanje pokušavam povezati. Tako se čipka našla u moru jer me asocira na moje odrastanje i selo iz kojeg smo uvijek “bježali na more”. Čipka je nostalgični detalj koji sam htio da more odnese što dalje.

Iako koristiš AI, tvoji radovi imaju vrlo prepoznatljiv potpis, koliko svjesno “ograničavaš” alate da bi zadržao taj identitet i postoji li trenutak kad osjetiš da te tehnologija počinje udaljavati od vlastitog stila?

Kad sam počeo raditi s AI-jem i animacijama, od početka sam koristio svoje fotografske radove uz promptove i kreirao model koji sada generira vizuale kao produženu verziju mojih fotografija, u kojima se i dalje prepoznaje moj stil i estetika. U svemu postoje granice, ali trenutno i moje fotografije i AI radovi funkcioniraju vrlo dobro zajedno, bez potrebe za posebnim ograničavanjima. Moji Instagram profili su i ranije imali solidan doseg, ali zbog AI radova i reakcija na njih, ljudi su počeli pratiti i moje profile na kojima dijelim privatnu i wedding fotografiju, jer ih je zanimalo tko stoji iza svega i radi li ta osoba još nešto. To je otvorilo i nove poslovne prilike i pokazalo se kao svojevrsni marketing. Iz moje perspektive, zavolio sam svoj rad više nego ikad prije jer mi je AI pokazao da će se autentičnost cijeniti više nego ikad. Također, i dalje se osjećam kreativno i nemam dojam da mi ti alati guše kreativnost.

Tvoji vizuali često balansiraju između ljepote i lagane nelagode (ako sam se dobro izrazila), koliko ti je važno da gledatelj osjeti tu suprotnost, umjesto da rad bude samo estetski ugodan?

Rekao bih da si to jako dobro opisala. Ta suprotnost mi je važna. Ljepota sama po sebi mi nikad nije dovoljna. Zanimaju me radovi koji privlače, ali istovremeno i malo destabiliziraju — u kojima postoji nešto što nije do kraja ugodno. Ljude je kroz povijest uvijek privlačilo nešto mračnije, neobičnije ili čudnije od čiste ljepote i vedrine. Mislim da upravo u tom rasponu između ugode i nelagode nastaje prostor za dublje gledanje, jer rad ne ostaje samo “lijep”, nego počinje djelovati i izvan racionalnog.

Postoji li nešto što danas svjesno ne želiš raditi ili pokazivati, iako znaš da bi dobro prolazilo kod publike i zašto?

Naravno. Postoje stvari koje svjesno ne želim raditi, iako znam da bi vjerojatno dobro prolazile kod publike. Ponekad imam osjećaj da si time i otežavam, jer bi ono što odbijam možda bilo prihvaćenije, vidljivije, pa i isplativije. Ali važno mi je da rad ne nastaje samo zato što će se nekome svidjeti ili zato što bi mi mogao donijeti novi posao. Više me zanima ono što dolazi iz stvarne unutarnje potrebe nego ono što je unaprijed prilagođeno očekivanjima publike ili tržišta. Usudio bih se reći da je to u konačnici i zanimljivije. Nikad nisam potpuno zatvorio vrata ni tim stvarima koje trenutno odbijam, jer ne znamo što donosi sutra, pa ne mogu isključiti mogućnost da se neke stvari s vremenom promijene.

Kad razmišljaš o svom radu za nekoliko godina, što ti je veći rizik: da se previše udaljiš od sebe ili da se počneš ponavljati?

Rekao bih — ponavljanje. Kad se udaljiš od sebe, može biti teško, ali ponekad je i nužan dio razvoja jer se kroz promjenu možeš vratiti sebi na dublji ili drugačiji način ili otkriti neki novi put. Ponavljanje nije toliko dobro, posebno kad postane ugodno, kad počneš reproducirati vlastiti rad zato što znaš da funkcionira. Dok god me rad može iznenaditi, imam osjećaj da izbjegavam ponavljanje.

PROČITAJ VIŠE... https://buro247.hr/tomislav-marcijus-o-ai-alatima/

• < Prev
• Next >