Trudnoća- 9 mjeseci raja ili 9 mjeseci patnje koje može razumjeti samo žena

Details

Published on Wednesday, 23 March 2016 10:41

O,da! Ovaj blog ću posvetiti svim svojim dragim prijateljicama koje su trudne, onima koje žele biti trudne, i onima koje su bile trudne. Naime, od moje trudnoće prošlo je skoro pet godina…i bez obzira što je naizgled toliko puno vremena iza mene, i dan danas pamtim neke stvari koje se nikad ne zaboravljaju. Prvo, da raščistimo jednu stvar. Pitanje koje se NIKAD ne postavlja ženi, i vrlo je neumjesno i bezobrazno, jest: „Kad ćeš biti trudna, odnosno, kad će beba!?“

Još ako ste se tek vjenčali, nemojte se čuditi da Vas svako malo dotakne baš ovo pitanje. Zašto mislim da je neumjesno? Zato jer nikada ne znamo s čime se bore mladi parovi. Možda im baš ne ide sve po planu, pa takva vrsta pitanja, osim što su neumjesna, izazivaju veliku bol i tugu. Što učiniti ?

Jednostavno je. NE PITAJ. Nitko od nas ne zna zašto neki par nema djece, ili zašto čekaju na djecu. To su suviše intimne stvari da bi trebale biti toliko eksplicitno razasute među ljude ili među prijatelje.

Običaj je u našoj kulturi, čim se netko oženi nabijati mu na nos baš to pitanje. Jednako tako, ako i dobijete prvo dijete, par mjeseci kasnije, odmah će Vas pitati: „Kad će drugo?“

Dakle, prvo „kad se ženiš“, potom „kad će dijete“, pa kad dobiješ to prvo dijete, onda odmah „kad će drugo“…Hrvatska klasika. Baš me zanima kako je u drugim kulturama…

Sorry, meni to nije normalno. Onda je, ako ćemo se voditi tom tezom,  normalno je i kad vidimo neku prijateljicu koju, npr. dugo nismo vidjeli, onda je normalno da je pitamo kad će ovulacija…ili da priupitamo frenda kojeg nismo vidjeli godinama,  kolika je prosječna brzina  njihovih spermija?!

E, pa sada vi meni onda recite jesam li ja luda ako to smatram intimom? Mislim da nisam. Normalno je ne pitati takve stvari i ne zadirati u tuđe intimne stvari, osim ukoliko se osoba sama od sebe ne potuži ili ne pohvali…

No, vratimo se sada trudnoći. Ono što sam ja znala o trudnoći, prije same trudnoće, nije imalo veze s mozgom. Odnosno, tek kad sam spoznala pravu istinu o trudnoći, upitala sam samu sebe zašto žene o tome ne govore?

Zašto žene idealiziraju tih devet mjeseci, i niti jedna mi nije iskreno rekla što me čeka? Je li to neki strah od Božje ruke, ili je to jednostavno strah od nepoznatog, je li to samozavaravanje? Što je to?

Onda sam shvatila. To je intima. Baš ona intima o kojoj sam pisala par redaka ispred. No, meni je trebala neka osoba koja bi mi iskreno i transparentno rekla što me zaista čeka…

Nitko nije spomenuo, tkz. trudnički PMS koji traje 9 mjeseci, nitko nije spomenuo da ću nalikovati mladunčetu kita ubojice, nitko nije spomenuo da ću plakati i smijati se u isto vrijeme, nitko nije rekao da će mi svi, pa i ja sama sebi, na živce…nitko nije rekao da će mi sve smrdjeti do besvijesti…da će mi stopala i ruke izgledati kao medvjeđe šape, da ću biti sva napuhana od vode…i još ine i ine „slatke“ stvarčice u mom organizmu.

Nitko nije rekao da ću stalno morati na wc, nitko nije rekao da će mi velika nužda biti poput osvajanja Mount Everesta. Da neću u tih devet mjeseci znati što znači ženski seksipil i biti ženstvena…nitko nije rekao da trudnoća nije samo devet mjeseci slatkog iščekivanja…

Svi oko mene idealizirali su stanje trudnoće, pa sam zato bila nespremna na sve što me čekalo. Međutim, vrlo brzo sam prilagodila novim vrstama potreba i polako prihvaćala da u meni raste novi život. I nema toga što se može usporediti sa tom ženinom srećom, jer ipak, naša je najvažnija uloga života, koja nema cijenu, biti majka. Što ne znači da bi žene koje to nisu, trebale biti radi toga frustrirane, jer ipak, mišljenja sam da netko odozgo kroji sve točno onako kako treba biti.

 I nisu sve žene predviđene da budu majke. I ne moraju biti. Vjerujem da mnogima to stvara bol, ali očito postoji neki viši razlog zašto su neke stvari takve kakve jesu.

Trudnoća je stanje uma koje može shvatiti samo žena. Koliko sam do sada imala prilike vidjeti, niti jedan muškarac na ovom svijetu, ne može doslovno razumjeti ženu kad je trudna. Ne može shvatiti ludovanje hormona i prelaske iz jednog stanja uma u drugi.

Vjerujte, dragi muškarci, ne možemo niti mi same shvatiti većinu toga.  Trudimo se, ali ponekad nam ne ide. Ono što znam, jest da nije sa mnom bilo lako živjeti tih devet mjeseci. Nije ni inače sa mnom lako, ali tada pogotovo nije bilo.

Osjećala sam puno raznih strahova koje prolaze sve trudnice, i koji se naprosto ne mogu ignorirati. I naravno, niti o tome se ne govori. Znam da svaka žena ima milijun strahova i pitanja noseći u sebi novi život. Strah od poroda je u toj domeni, zapravo najmanji mogući strah.

Jednostavno, kad dođe vrijeme-druge nema. Roditi moraš.  Nema nazad.

Moj porod je bio jako jako jako dugi porod, i za njega opisati treba poseban blog, no ono o čemu se također rijetko govori je prvo vrijeme nakon poroda.

Uzburkanost emocija koje se pretapaju od sreće, euforije, tuge, straha, veselja, radosti, panike, ludila…jer više nikada ništa neće biti isto.

Sloboda koju smo imale do tada, nestaje kao izbrisana gumicom za brisanje. Život koji je postojao prije, više ne postoji. Sve oči su uprte u jedno malo sićušno biće koje mi, baš mi, drage žene, moramo postaviti na noge…tu kreće dar-mar.

Prvo saznanje da si majka i prihvaćanje nove uloge. Potom, borba sa hormonima koji se još nisu stabilizirali i vratili u normalu, dojenje, plakanje, grčevi, ritam bebe…nespavanje, buđenje svakih dva sata kao u konc logoru…itd…

Navela sam samo ove teže stvari, jer o lijepima ionako previše čitamo. Povezanost sa bebom, koju gledamo i ona gleda nas…ali emocija nema. I tu se mnoge žene preplaše misleći da su monstrumi!

Pa čovječe, naravno da ti treba vrijeme da prihvatiš svoje dijete i ono tebe. Naravno da ti treba prilagodba koja traje od 1-3 mjeseca da uopće uđeš u film „majke“. Kad dobiješ psa potrebno je vrijeme prilagodbe…kamoli tek u ovakvim situacijama.

Neke, tj. mnoge majke, padaju u teške depresije nakon poroda upravo radi ovakvih stvari. Nitko ti nije rekao da si monstrum ako u prvo vrijeme ne osjećaš povezanost. To je sasvim normalno, samo kao što sam rekla, o tome se ne govori. Sve je to ljudski, i sve je to dio procesa prešaltavanja iz jednog filma u drugi.

Nitko ne govori o tome da prve dane djetetova života jedina bitna stavka je majka. Bez obzira na sve, ovom tezom nisam htjela osuditi ili isključiti muževe ili očeve, no to je naprosto tako.

Također nitko ne govori da sve te nove obaveze mogu negativno utjecati na majku. I sad? Što učiniti?

Ništa, osim čekati da prođe. Učiniti si sve što je moguće da si maksimalno olakšamo stvari, prihvatiti svaku pomoć, imati blisku prijateljicu kraj sebe…i naoružati se strpljenjem i ljubavlju.

Vjerovali ili ne, vrlo brzo će se ljubav početi vraćati, već sa prvim gugutanjem Vaših beba…potom osmijesi, dodiri…i ono najbitnije, neraskidiva spona ljubavi koja Vas veže do kraja života. Smisao je u očima Vašeg djeteta. U ljubavi koju Vam vraća…a uloženi trud, on se uvijek proporcionalno vrati.

Ljubav prema Vašoj krvi nema cijenu….

I zato je devet mjeseci nošenja Vaše bebe ispod Vašeg srca prava sitnica u usporedbi s onim što Vas tek čeka…nekad je bolno, ali bolne ceste vode nas na prekrasna odredišta.

Nekad nije najljepše jer se trudnoćom mijenjaju mnoge stvari u ženinu tijelu…ali je svakako iskustvo koje će Vas promijeniti za cijeli život.

Iskustvo u kojem je ulog Vaš dosadašnji život,  a nadolazeća plaća ljubav Vašeg anđela koja se ne može usporediti s ničime što ste dosad znale.  Nisam vjerovala, i mislila sam da su klišeji, no zaista niti jedna uloga na svijetu ženu ne može više oplemeniti nego osjećaj da postane majka.

Zato buduće mame, budite sretne i zahvaljujte na svakoj striji, svakom ožiljku iza poroda, svakoj natučenoj kili. Zahvaljujte svemu.

Jer, neke bi žene dale sve da mogu biti na Vašem mjestu.

Nikad ne zaboravite da postoji netko ispod ovog neba, tko bi dao sve na svijetu, da samo za jedan trenutak može osjetiti težinu Vaših kila, bolove Vašeg trbuha, i ludost Vaših hormona, no za to nije dobio priliku. Biti majka nije lak posao, ali je najljepši i ujedno najteži…a biti trudnica je tek početak ove priče koja je neprocjenjiva.

Volim Vas trudnice,

Paola

PROČITAJ VIŠE... https://paolineprice.wordpress.com/2016/03/23/trudnoca-9-mjeseci-raja-ili-9-mjeseci-patnje-koje-moze-razumjeti-samo-zena/

• < Prev
• Next >