Tretinoin se danas smatra zlatnim standardom dermatologije – sastojak koji rješava akne, zaglađuje teksturu i ima kultni status u anti-age rutinama. Sve ono dobro što se za njega kaže istina je, i to odavno dokazana istina. No, kao i za mnoge druge stvari, vrijedi se vratiti na njegov početak, i to ne zbog neke nove TikTok nostalgije, nego zbog konteksta koji se danas vrlo selektivno i svjesno prešućuje.
Balmain jesen/zima 26, foto: IMAXtreeTretinoin (retinoična kiselina) u dermatologiju službeno je ušao krajem 60-ih. To sam saznala istog dana kad i za sam sastojak, prije više od 20 godina, od moje najdraže dermatologinje koja je mojoj sestri riješila ozbiljan problem akni, nakon što su mnogi drugi dermatolozi to bezuspješno pokušavali. Tada sam saznala i za ime Albert Kligman, američkog dermatologa s University of Pennsylvania. Pored toga, rekla mi je da je lijek prvo razvijen i registriran za tretiranje akni, a da je do saznanja o njegovom anti-age učinku došlo maltene empirijski – kroz dugu primjenu na pacijentima s aknama.
View this post on Instagram
Najvažnije mi je bilo, kao uostalom i svakome tko počinje koristiti nešto, a ima makar 2 grama mozga, da se radi o izuzetno moćnom sastojku koji se upotrebljava dovoljno dugo da se odlično zna što se od njega može očekivati – i u dobrom i u lošem smislu. To je, u tom trenutku, bio kraj mojeg informiranja.
Od tada sam ostala veliki zagovornik tretinoina – baš tog najjačeg oblika derivata vitamina A koji ide na recept – i do dana današnjeg ga smatram posebnom kategorijom “teške artiljerije” s kojom se mora znati rukovati. Retinol i retinal došli su kasnije i ne smatram ih beskorisnima (trenutno zbog rozacee koristim retinal), ali zna se što je OG.Prezirem nadobudne izjave poput one koje daje dr. Barbara Sturm.
Prije nekoliko godina sam se prvi put susrela s konkretnim pričama o razvitku tretinoina za upotrebu na koži. Poprilično je jeziva.
View this post on Instagram
Dr. Albert Kligman, taj malo je reći kontroverzni kolos kozmetičke dermatologije (ne znam kako ga drugačije nazvati), nije “otkrio” vitamin A niti njegove derivate, ali je bio ključan u njihovoj primjeni na koži, posebno u liječenju akni. Kroz njegova istraživanja nastao je Retin-A i smatra se koizumiteljem prvog komercijalnog oblika tretinoina (zajedno s dr. Jamesom Fultonom).
No način na koji se došlo do tih rezultata daleko je od idilične pionirske znanstvene priče kakvu danas volimo čitati u beauty tekstovima.
Naime, velik dio Kligmanovih istraživanja provodio se u zatvoru Holmesburg u Philadelphiji. Zatvorenici (mahom Afroamerikanci) sudjelovali su u dermatološkim eksperimentima u zamjenu za novčanu naknadu – koja je, u kontekstu zatvorskog sustava i socioekonomskog profila zatvorenika, bila sve samo ne neutralan “pristanak”. Testirani su različiti spojevi, uključujući retinoide, ali i niz drugih supstanci čiji su učinci često bili nepoznati ili nedovoljno istraženi.
Najveći problem nije bio samo u samom testiranju, nego u razini informiranog pristanka koji, prema kasnijim svjedočanstvima, praktički nije postojao. Zatvorenici su bili izloženi iritacijama, kemijskim reakcijama i dugoročnim posljedicama bez jasnog uvida u rizike. Nürnberški kodeks, koji se smatra standardom, prekršen je na mnogim razinama. Danas se Kligmanovi Holmesburg eksperimenti navode kao jedan od ključnih primjera neetičkog medicinskog istraživanja u SAD-u.
Da stvari budu gore, Albert Kligman nije radio samo istraživanja o tretinoinu i druge dermatološke studije, već je i za američko Ministarstvo obrane testirao psihoaktivne supstance na ljudima. O tome kakav je odnos imao prema sudionicima u eksperimentima najbolje govori Kligmanova izjava u intervjuu za Philadelphia Inquirer iz 1966. godine, u kojem se referira na zatvor Holmesburg: “Sve što sam vidio pred sobom bili su hektari kože. Bio sam kao farmer koji prvi put vidi plodno polje.”.”
View this post on Instagram
Omiljeni argument desnice i onih koji brane počinitelje zla svuda na svijetu. Naravno da u tom trenutku regulatorni zakonski okvir nije bio ono što je danas. U to vrijeme Afroamerikanci nisu smjeli ni sjediti s bijelcima u gradskom prijevozu niti koristiti isti toalet. Toliko o zakonu i tome da “ako je po zakonu, onda je u redu”.
Tek nakon niza skandala – od Tuskegee sifilis studije,dugogodišnjeg američkog medicinskog eksperimenta u kojem su afroamerički muškarci sa sifilisom namjerno ostavljani neliječeni kako bi se pratila progresija bolesti bez njihovog informiranog pristanka, pa nadalje – počeli su se razvijati ozbiljniji standardi za klinička ispitivanja, uključujući obvezni informirani pristanak i nadzor etičkih odbora. Tretinoin je, drugim riječima, dio šire slike u kojoj je znanost često išla brže od etike. Nije jedini.
Nažalost, priča ne završava s Kligmanom kao povijesnom anomalijom. Nakon izmjena zakonskih okvira, pa sve do dana današnjeg, farmaceutska industrija sve češće seli klinička ispitivanja u zemlje tzv. globalnog juga, gdje su regulative slabije, nadzor fragmentiran, a sudionici studija ekonomski ranjivi. U takvim kontekstima “dobrovoljni pristanak” često funkcionira jednako klimavo kao i nekada u zatvoru Holmesburg – formalno postoji, ali je uvjetovan okolnostima koje teško možete nazvati slobodnim izborom.
Posebno problematični su slučajevi testiranja na djeci i drugim ranjivim skupinama, a koji i dan danas postoje, gdje su granice između medicinske potrebe i eksperimentalnog interesa dodatno zamagljene. Iako se ti primjeri ne vežu direktno uz tretinoin, logika je ista: istraživanje se premješta tamo gdje je otpor manji, a rizik raspodijeljen na one koji od rezultata imaju najmanje koristi. Razlika u odnosu na Kligmanov pristup više je geografska i administrativna nego suštinska.
Financijski aspekt također nije zanemariv. Farmaceutske kompanije koje su komercijalizirale tretinoin izgradile su višemilijunske biznise na njegovoj primjeni – prvo za akne, a kasnije i za fotooštećenja i starenje kože. Retinoidi su postali temelj cijele jedne industrije, dok su ljudi na kojima su testirani ostali fusnota (da se izrazim u ChatGPT stilu).
Na slučaju tretinoina to je izgledalo ovako: Albert Kligman je radio (neetička) istraživanja za Ortho Pharmaceutical Corporation (podružnicu farmako giganta Johnson & Johnson) koja je komercijalizirala molekulu i pod čijim okriljem je FDA dala odobrenje za upotrebu tretinoina kao lijeka za akne 1969. godine. U praksi, Johnson & Johnson bio je korporativna struktura koja je od toga napravila veliki biznis, a Kligman zaradio ogroman novac, naravno.
Neizbježno pitanje koje se danas često pojednostavljuje. Formalno, da. No, u praksi je teško reći da su se temeljni mehanizmi u potpunosti promijenili. Samo su postali sofisticiraniji i sakriveni su nam od očiju.
Ironija je u tome što se današnji beauty diskurs često fokusira na testiranje na životinjama, dok se povijest – i sadašnjost – testiranja na ljudima, posebno onima bez stvarne moći izbora, gotovo uopće ne spominje. Tretinoin je možda jedan od najefikasnijih sastojaka koje imamo, ali njegov put do statusa “holy grail” proizvoda je sve samo ne “holy”.
Ne mislim da tretinoin treba demonizirati kao sastojak i neću se prikloniti anti-retinol pokretu.On je to što je. No, bilo bi dobro razumjeti da stvari nisu crno-bijele i da je preusmjeravanje fokusa moćan alat kojem smo svi izloženi. Jer svaki put kad govorimo o “dokazanoj učinkovitosti”, vrijedi se zapitati: dokazanoj – kako, gdje i na kome.
PROČITAJ VIŠE... https://buro247.hr/tretinoin-tamna-povijest-retinoidi/?utm_source=rss&utm_medium=rss&utm_campaign=tretinoin-tamna-povijest-retinoidi